Uvod i pravni okvir
Koncept medijacije je vrlo ambiciozno uveden i proglašen u Bosni i Hercegovini nakon usvajanja Zakona o postupku medijacije 2004. godine (ZPM). Važno je naglasiti da je ovaj zakon-državni zakon, primjenjiv na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine, za razliku od većine drugih procesnih ili materijalnih zakona koji su entitetski zakoni, a koji vrijede samo u određenim entitetima. S obzirom na prirodu postupka medijacije, ta činjenica je zasigurno prednost. Također, spomenuti zakon ne definiše ograničenja u pogledu kategorija sporova koji se mogu riješiti medijacijom, pa je primjenjivost medijacije predviđena vrlo široko. Nadalje, ovaj je zakon neobično kratak za našu zakonodavnu tradiciju i ne sadrži mnogo detalja, ali medijaciju definiše široko kao postupak u kojem treća neutralna strana (medijator) pomaže strankama u nastojanju da postignu obostrano prihvatljivo rješenje spora . Praktički, jedina stroga odredba ZPM-a je vezana uz odabir medijatora, koji s jedne strane poštuje autonomiju stranaka, što je tipično za medijaciju, ali, s druge strane, ograničava izbor medijatora sa popisa medijatora koje odredi Udruženje medijatora. Ovo je pravilo namijenjeno osiguranju poštivanja zakonskih zahtjeva za bavljenje medijacijom, a time i kompetentnosti i kvalitete postupanja u postupku.
Štaviše, svi relevantni procesni zakoni, poput entitetskih zakonika o parničnom postupku, sadrže identične i poticajne odredbe u pogledu upotrebe medijacije. Stoga je propisano da u najranijoj fazi postupka, najkasnije na pripremnom ročištu, sud može, ako utvrdi da je to primjereno s obzirom na prirodu spora i okolnosti, strankama predložiti rješenje spora kroz postupak medijacije, kako je propisano posebnim zakonom, tj. ZPM-om.
Nadalje, svi važeći zakoni o krivičnom postupku u Bosni i Hercegovini predviđaju mogućnosti upotrebe medijacije kada su u pitanju zahtjevi za naknadu štete. Stoga nadležni sud može predložiti oštećenom i optuženom ili vijeću odbrane da se postupak medijacije provodi preko medijatora, u skladu sa zakonom, ako procijeni da je imovinskopravni zahtjev takav da je preporučljivo da se uputi u postupak medijacije. Zahtjev za medijaciju mogu podnijeti i oštećeni i optuženi ili vijeće odbrane prije kraja glavnog pretresa.
Konačno, kao što je spomenuto iznad, formulacija zakona je općenita i kratka, i potrebni su podzakonski akti, smjernice i kodeksi postupaka, posebno kada je riječ o regulaciji organizacije i rada Ureda za medijaciju i Udruženja medijatora. To je učinjeno pravovremeno i ti se dokumenti mogu naći u službenim glasnicima.
Svijest i obrazovanje
U godini u kojoj su usvojeni opisani akti, međunarodni donatori i partneri poput IFC-a (Svjetska banka) i vlada Kanade i Nizozemske uložili su mnogo u adekvatno obrazovanje i podizanje svijesti o ovom pitanju. Tako je izdato niz korisnih i metodološki naprednih publikacija. To uključuje priručnike za sudije i advokate, smjernice za postupak medijacije, nastavne planove i programe s prezentacijama koje slijede, itd. Štaviše, budući da su ugovori i sporovi o građenju utvrđeni kao posebno prikladni za postupak medijacije, postojali su posebno materijali koji su usredotočeni na ovo područje. Većina ovih materijala može biti korisna danas i nakon manjih izmijena.
Također, zahvaljujući darežljivoj podršci donatora, organizovani su brojni treninzi, ne samo u Sarajevu i Banja Luci, gdje se nalaze sjedišta obrazovnih centara za edukaciju sudija, već i širom zemlje u svakom regionalnom centru. Nadalje, ovi treninzi su često uključivali istaknute predavače iz inostranstva. Imajući u vidu ograničeno iskustvo i znanje koje su u tom razdoblju imali domaći stručnjaci, to se smatralo neophodnim.
Međutim, čini se da gotovo kroz cijelo ovo desetljeće medijacija u Bosni i Hercegovini nije u fokusu. To se može prikazati kroz aktivnosti centara za edukaciju sudija (kako u FBiH, tako i u RS-u). Naime, prema iskazanom interesu sudija, tj. nije bilo prijedloga za edukacije u području medijacije od strane pravosudne zajednice. Svoje aktivnosti u području alternativnog rješavanja sporova centri su temeljili uglavnom na arbitraži i sudskoj nagodbi.
Nadalje, Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine, uz podršku EU, nedavno je razvilo projekt o sudskim nagodbama, koji se intenzivno promoviše u široj javnosti.
Zaključak i / ili prijedlog budućih koraka
Čini se da je pravni i regulatorni okvir za medijaciju u Bosni i Hercegovini sasvim adekvatan i ne bi trebao biti opravdanje za mali broj slučajeva koji se rješavaju medijacijom. Štaviše, čak i ako postoje neke nesavršenosti, napori se ne bi trebali usmjeriti na zakonodavne promjene imajući na umu prilično spore i složene procese koji bi bili potrebni. Stoga, kako bi se medijacija opet počela primjenjivati u Bosni i Hercegovinu, naglasak bi trebao biti na podizanju svijesti i obrazovanju. Budući da je model uveden u Bosni i Hercegovini takozvana medijacija pripojena sudu, tj. medijacija koja se provodi nakon pokretanja parnice, sasvim je jasno da fokus treba biti na sudovima. Prvenstveno, naglasak bi trebao biti na objašnjavanju razlika i mogućih prednosti medijacije u usporedbi sa parnicama, pa čak i sudskim nagodbama i / ili arbitražom, sudijama i stručnim savjetnicima u sudovima koji su ovlašteni pomagati strankama u odluci o upotrebi medijacije.
Centri za edukacije sudija u Bosni i Hercegovini, uz potporu RCC-a i drugih partnera, mogli bi biti najprikladnije institucije koje će olakšati ovaj pothvat.
__________________________________________________________
Dr Arben Murtezić: direktor Centra za edukaciju sudaca i tužitelja Federacije BiH